Mali, ako te kuharica ne razumije...
25.12.2009
Ima u bodulskog polihistora Fučića doduše i debelih knjiga; ima takvih koje bi, padnu li mu na stopalo, mogle ozlijediti čitatelja.
Sjetimo se veličanstvenih »Istarskih fresaka« iz 1963. ili »Glagoljskih natpisa« iz 1982. godine; no, Branko znanstvenik priručnog arsenala. Sve je svoje, uostalom, sobom Fučić (1920.-1999.) bio je doista nosio. I bilo je tu dovoljno prostrano, pa tako i za najbolje ispisano (1996.) gastroliterarno djelo u Hrvata: »Gaštronomiju grišnoga fra Karla s Dubašnice«.
»Slova na dar Branku Fučiću« kao da su složena fučićevskom mižurom. Čudesna knjiga u redakciji Josipa Bratulića! Pozadi perforiranih glagoljičkih slova na naslovnici postavljena je CD ploča, pa slova bliješte srebrnastim sjajem… Prevrnemo li ovitak naći ćemo taj svijetleći signal, tj. dokumentarnu radiodramu »Gospodin Branko Fučić«, ostvarenje Mladena Kušeca u proizvodnji HRT-a. Predstavljena prošlog tjedna u Pazinu, knjiga »Slova na dar Branku Fučiću« je remek-djelo u izdanju riječkog Ex Librisa.
Još jedan spomen na onog neobičnog pješaka što luta istarskim makadamom i asfaltom, na velikog interpreta Bašćanske ploče; figure koja je zapravo na svoj način označila istarsko-kvarnersko 20. stoljeće! Ponad svega stoji djelo što je na najbolji način afirmiralo svijet fresaka i glagoljice na ovim područjima. U ovim potonjim pravcima, bez Fučićeva kompasa rijetko bi se tko i uputio na pučinu.
Na Kušecovu CD-u Fučić govori onako kako je uvijek govorio: od srca, izravno; sve kroz znanje, iskustvo i onaj neobični elan vital koji u istraživanju vidi osobnu avanturu i opću korist. Daleko od auličkih tonova Fučić je taj svoj prijenos znanja (a da uopće ne mijenja frekvenciju) znao primijeniti u pučkoškolskoj učionici ili na znanstvenom kolokviju. Uvijek »između gnoja i tamjana«, kako je volio reći, kulturološke su, tako elaborirane datosti postajale razgovor ugodni živih bića. Podaci su gradili priču, a priča aktualizaciju; projicirana u budućnost prošlost se ugrađivala u sadašnjost.
U vremenu brandova i inih majmunisanja - sad kad Dohtora nema na ovim putevima - još očiglednijim biva da smo bili svjedoci jedne europski raritetne pojave! Osamnaestoro autora (B. Balon, J. Bratulić, B. Donat, B. Duda, E. Kišević, T. Maroević… i ostali), prijatelji i znanci pišu o Fučiću slažući kockice u doživljajno raznolik, ali ugođajno sličan mozaik. Tako se i ova neobična knjiga prelama s kompaktnom pločom gdje slušamo glagolitsku pjesan korenspondencije sa svemirom, s česticom planetarija obilježenom spletenim slovima u kamenu. Nošeni smo ritmom vremenovječnog plesa, konstante života i smrti, naznakom četiriju posljednjih stvari pred kojima - na jednome snimku u Bermu gledajući kroz prozor crkvice na Škriljinah - zamišljeno stoji Tragač znakova u vremenu.
Branko Fučić bio je, čast knjigama, jedan od rijetkih u našem perivoju koji su znali govoriti! Govoriti razgovijetno, duhovito, nadasve pregledno, nižući sadržaje s glavom i repom… učeno do one crte kada bi tragikomično bilo ulaziti u »intelektualističke« kalambure; svakodnevno, za pučke i školničke uši, a da ne padneš ispod crte banalnosti! Amiru Muzuru, na primjer, dao je koristan savjet: »Mali, bit ćeš profesor, ali ne zaboravi, ako te ne razumije kuharica, ne valja ti posao!«.
Svjestan brzog odlaska, Branko Fučić je - doznajemo iz ove knjige - za nekog davnog razgovora zaželio da mu na njegovom pogrebu glas mlade djevojke pročita Psalam br. 8. Kralj David pjeva Bogu ove stihove: »U ustima djece i dojenčadi/hvalu si spremio protiv neprijatelja/da postidiš mrzitelja, zlotvora./Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,/mjesec i zvijezde što ih učvrsti/pa što je čovjek da ga se spominješ,/sin čovječji te ga pohodiš?«. Psalam je uvršten na početak ove riječke knjige.
Doista, što je čovjek, zagledan u svemir i vlastitu zagonetku?
Fučić - jer nije bio tek dežurni sakupljač slova i grafita - zacijelo bi odgovorio: »I sve, i ništa«, znajući za mostove što nadilaze ljudsku pragmatiku. U Osmome pak psalmu obgrljena je čitava povijest ljudske znatiželje, čežnje za svrhom, smislom, logosom. Grebući žbuku u crkvicama, jedan je stanar svemira plovio tim prostorima.
U tekstu »Moj kum« - istu listamo knjigu - Bernard Balon dozivlje u sjećanje svoj posljednji susret s Brankom Fučićem. Razgovarali su u doktorovu stanu u Rijeci; uz gospođu Nadu, svoju suprugu, naš je glagoljaš sjedio već zagledan u onostranost. I kroz tugu pri ovom, zacijelo slućenom posljednjem oproštaju, Fučić je, zagrlivši gosta, prozborio: »Bilo nam je lipo«.
A što bi drugo u oskudnim vremenima čovjek i tražio?
Daniel Načinović
Glas Istre, 24.03.2009.