Iz biblioteke
27.10.2010
Na hrvatskom jeziku Ex libris glasi »iz knjiga«, »između knjiga«, a znači zapravo »iz knjižnice«, odnosno da knjiga na kojoj je zapisano ime vlasnika — pisano rukom, označeno otisnutim pečatom ili — najčešće — na unutarnjoj korici ulijepljenom vinjetom — naljepnicom s imenom i prezimenom, pripada vlasniku čije je ime na ex librisu zapisano ili otisnuto.
Knjiga s ex librisom je, dakle, uzeta, posuđena ili otuđena te pripada osobi ili ustanovi čije je ime zabilježeno ex librisom pa je onome kome pripada valja i vratiti.
Često se i darovana knjiga zove »ex libris«, tj. darovana je jedna knjiga iz knjižne obitelji, iz obilja knjiga. Đaci su na primjer, prof. Ljubi Marakoviću (koji je na svojim knjigama imao ex libris) dolazili po ex libris — knjigu koju bi im on darovao. Prijedlog da se na hrvatskom jeziku ex libris nazove knjižnim znakom, kako su predlagali Iso Velikanovic i Nikola Andrić u rječniku Šta je šta (1938), nije zaživio jer je taj naziv bio previše neodređen i preširok. Jedva tko danas rabi riječ zaloga za uloženu duguljastu cedulju, a i vrvca, trak tkanine za označavanje mjesta gdje je čitatelj stao — umjesto uobičajenije vrpce — ostao je također prijedlog bez odjeka. Pod ex librisom danas podrazumijevamo umjetnički, ili bar prikladno, oblikovanu naljepnicu (etiketu, vinjetu) koja, uz te riječi, nosi i ime vlasnika knjige.
Naljepnica se uljepljuje na unutarnju stranu prednjih korica knjige. Na naljepnici, koja može biti različite veličine, uz označicu Ex libris ili Ex bibliotheca, ili uz prijevod ovih riječi Iz knjiga, Iz moje knjižnice, nalazimo često uz ime vlasnika knjige i druge likovne ili grafičke obavijesti: grb, portret, monogram, simbol, neku uzrečicu (devizu) i slično.
Ex libris je u povijesti europskoga bibliotekarstva doživio različite promjene: bio je u početku pravi ukras na knjizi, a kasnije je postao skromna ceduljica — naljepnica s oznakom broja knjige u knjižnici.
Danas je ex libris sve prisutniji kao slobodno oblikovana mala žanr slika u različitim grafičkim tehnikama, s imenom i prezimenom vlasnika knjiga, iako se danas najčešće ex librisi i ne naljepljuju na korice knjiga.
Ex librisom zovemo i zapis bibliotekara ili vlasnika knjige, koji su na naslovnoj stranici zapisali svoje ime, ili ime knjižnice za koju je knjiga nabavljena, ili je to zapis kome je autor, ili neka dobra osoba, knjigu poklonila; u knjižnicama, pak, označuje pod kojim je brojem knjiga ubilježena u katalog — popis knjiga. To posebice vrijedi za stare knjižnice crkvenih ustanova (kaptola) ili samostanskih knjižnica. Kasnije se knjige ubilježuju u kataloge, ali ne na naslovnoj stranici, koja bi trebala ostati čista i cjelovita kako ju je autor zamislio a tiskari ostvarili. Ti se ex librisi ne obrađuju u knjigama o ex librisima, iako imaju neprocjenjivu vrijednost za poznavanje povijesti i sudbine pojedinih osobnih, obiteljskih, samostanskih, crkvenih, društvenih i školskih knjiga i knjižnica.
Danas se na naslovnici upisuju samo autori knjiga, posebice kad knjigu daruju prijateljima ili onima koji su je upravo kupili. Takve knjige, s potpisom autora, imaju u kasnijim godinama posebnu vrijednost.
Doista — za poznavanje povijesti privatnih i javnih knjižnica ex librisi su odlično vrelo, jer iako su knjige nestale zajedno s knjižnicama, ostao je trag o njihovu postojanju — ex libris. Niko, naime, nije nekoć, kao ni danas, dao izraditi ex libris za stotinjak knjiga, nego za veći broj koji je i vlasniku i njegovoj obitelji značio veliku vrijednost. Slično je i s pečatnim ex librisima — do sredine 19. stoljeća najčešće čeličnim, a u kasnijim razdobljma i gumenim ili drvenim. Za povijest naših knjižnica i ti su ex librisi — pečatni i rukopisni — od velikoga značenja.
Ako je ex libris utisnut na prednju (a često i na stražnju) koricu knjige, naziva se supralibros. Supralibros je obično grb, amblem ili su to, pak, samo inicijali utisnuti u koricu, ili u hrbat knjige.
Brojni su samostani i kaptolske knjižnice sačuvali supralibrose bogatih vlasnika koji su svoje najvrjednije knjige ukrasili, a zatim predali u javne knjižnice.
Krasan, jedinstven supralibros imale su hrvatske protestantske knjige: na licu je otisnut lik Primoža Trubara, na naličju likovi Štipana Konzula i Antona Dalmatina.
Užarenim čeličnim pečatom, klišejem, utisnuti su likovi u kožu u koju je uvezan hrvatski prijevod Novoga zavjeta (Prvi del Novoga Testamenta, Drugi del Novoga Testamenta, V Tubingi, 1562., 1563. glagoljicom; među sačuvanim ćiriličkim izdanjima manje je tako lijepo ukrašenih). Krasan supralibros imao je hvarski biskup Ivan Andreis na svome Ceremonijalu (1651), koji je uvezan u kožu i ukrašen biskupovim grbom, u krasnom renesansnom okviru, u nekoj dobroj radionici u Dalmaciji.
Posve je jedinstven uvez rukopisne pjesmarice Katarine Patačić, rođene Keglević Peszme Horvatszke (1781): korice su uvezane u zelenu svilu, vezene zlatnom i srebrnom žicom; na prednjoj je korici monogram, u prepletu slova ABP — Adam Barun Patačić, kojemu je zbirka posvećena; stražnja je korica jednako lijepo izvezena — na hrvatskom grbu prepletenim slovima je monogram CPK, Catharina Patačić Keglević.
Ex libris ima svrhu da ukazuje na vlasnika knjige. Tako i posuđena knjiga opominje da je treba vratiti vlasniku (Clamat ad dominum), jer njemu pripada te i svojim mjestom, između korica, nalaže da se ima vratiti onome od koga je posuđena ili otuđena. Druga je svrha ex librisa da ukrašava knjigu.
Umjesto ružnih pečata ili, pak, često nečitljivih potpisa vlasnika, jednoga ili više njih na naslovnoj stranici, ex libris je čuvao naslovnicu od nepotrebnoga črčkanja i ispravljanja, a govorio je likovnim govorom ne samo o vlasniku (neposredno), nego i o njegovim likovnim ili filozofskim shvaćanjima, osobnim nagnućima i hobijima (posredno). Sve se to dade očitati iz ex librisa.
JOSIP BRATULIĆ,
Hrvatski ex libris: Prilog povijesti hrvatskih knjižnica
Ex libris, Zagreb 2007.